„Brigi, zakasnet ćemo, nemoj me sekirati jer ću sama otići i ostaviti te ovdje, dosta mi je tvojeg spavanja!“
Danica je koračala lijevo-desno uz Brigitino uzglavlje a nekoliko puta joj je protresla i jastuk.
„Eeeeeeeevooooo, đizs, kak si naporna, Danče, pa pospana sam i vino me ubilo sinoć.“
„Je, vino te ubilo... nisi trebala toliko piti, znala si da u podne letimo. Lele, lele, pa već je 10 sati, diži se odma sad il ja idem bez tebe a ti kak oćeš, čuješ me!“
Brigiti se svaki njezin korak u petama devetcentimetarskim potpeticama urezivao duboko u svijest i bio jako bolan, kao da joj je hodala po tjemenu, ali i opet je Danica bila u pravu, pretjerala je sinoć s alkoholom i s onim crnim dečkom kojemu se trenutačno nije mogla sjetiti imena ili nadimka ali sjetit će se sigurno kasnije kad se posve razbudi i popije kavicu.
Danica je strašno voljela Brigitu i ostale najbolje prijateljice ali na trenutke je mislila da bi bila u stanju zadaviti svaku od njih.
Kod Brigite joj je smetala opuštenost u svakoj situaciji, drvlje ili kamenje padalo, Brigita će popiti kavicu, zapaliti cigaretu i reći „What's the rush, ajmo polako“.
Paola ju je izluđivala životnim prioritetima, malo je s njom na Grenlandu, sprječava pokolj mladih tuljana, a već sutra na snimanju editoriala za Vanity Fair ili na St. Bartsu s Georgeom.
S Larom nikada nije bila sigurna koliko je blizu granice njezine tolerancije, jer ona je bila najdivnija osoba na svijetu, suosjećana i nježna, ali ako bi dotaknula neku neželjenu temu, bila je u stanju otići i na Antarktiku samo da se u to ne upušta.
Marta ju je fascinirala lakoćom obavljanja najsloženijih pravnih slučajeva, pa čak i iz kaznenog prava koje je mrzila, i istovremenom nemogućnošću dolaženja na vrijeme.
Prebacila je kaput preko ruke i viknula Brigiti: „Čekam te na recepciji točno 10 min a zatim uzimam taksi i idem na aerodrom. Karta ti je ispred ogledala. Ćaooo.“
Brigita sve izrečeno nije ni percipirala a Danica je već lupala petama po hotelskom hodniku. Na sreću, Brigita je sve svoje stvari već tjeddan dana držala u koferu, tako da je sada samo pokupila s poda prljavi veš, utrpala ga u hotelskku vrećicu i ubacila u kofer. Na recepciji je bila u tri skoka.
Bilo je strašno važno da večeras sve prijateljice stignu u Berlin. Nitko nije znao zašto. Nitko osim Lare koja je sastanak i dogovorila. Nitko se nije ni bunio. Zaboga, pa Lara je tako rijetko zvala u pomoć, da je ovo zasigurno morala biti neka posebno važna prigoda.
Kad su se iskrcale na bečkom aerodromu Schwechat, Danica je uključila mobitel i stigla joj je poruka od Marte: „Dobrodošle picice, ja ispijam svoj drugi koktelcic u hotelu Mercure kraj Westbahnhofa, dodjite i spasite me!“ Danica je pružila mobitel Brigiti zakolutavši očima a Brigita se samo grohotom nasmijala i rekla: „Aj nek je barem ona tu da me uveseljava, mrzim ovu selendru od Beča.“
Porukica i nije bila tako daleko od istine. Taksi se zaustavio pred samim ulazom u hotel a u predvorju je sjedila Marta, ljepša nego ikada s novim ekstenzijama boje meda i šampanjca, a okruživala su je tri muškarca u odjelima.
Kada je ugledala Danicu i Brigitu u taksiju, istoga je trena ciknula, ustala i potrčala prema njima. „Di ste, pice moje najdraže!“ Izljubila je i izgrlila Brigitu, a malo manje Danicu koja se svim snagama opirala, nije voljela grljenja i ljubljenja, što je posve atipično za jednu vatrenu djevojku s juga Balkana, pa je posvuda izazivala čuđenje. „Daj, odlepi se već jednom! I meni je drago da smo skupa!“
Beč je bio Martina „bliskoistočna prijestolinica“ odnosno najistočniji grad u koji je njezina noga kročila nakon što se proslavila u međunarodnim pravnim vodama. Lara je to znala i zato nije inzistirala da se nađu u Zagrebu, što bi bilo daleko zgodnije, nego u Beču. Paola je po običaju kasnila i Lara je utrpala i posljednju zelenu Orbit pastilu iz paketića u usta misleći na to kako će kazniti Paolu ako zakasni. Ubrzo je u daljini ugledala Paolin ljubičasti auto i nije mnogo vremena prošlo a već su prešle granicu i krenule prema Beču.
„Znači nećeš mi reći o čemu se radi i zašto si nas sve pozvala u Beč, ali kuneš se da neću požaliti?“
„Aha, bit će i tebi drago da smo skupa i da ćemo napraviti to što želim!“
„A daaaaaaaaaaaaj, znaš da mrzim iznenađenja!“
„Znam, ali morala sam, jer da sam rekla zašto vas zovem, došla bi eventualno Brigi, vas tri nikako.“
„E jebemu, šta je sad to, sad se još više sekiram.“
„Ma de nemoj, zaboravi, vozi malo sporije, mislim da je 280km/h previše i za austrijske brze ceste. Cure svejedno dolaze tek popodne.“
I tako su nastavile put prema Beču pričajući o svakodnevnim temama, od Ane i kuhanja, do novog albuma koji Paola počinje snimati sljedeći tjedan u Londonu, pa i o komarcima u Paolinu rodnom gradu. Lara je kod Paole strašno voljela tu djetinju zaigranost i neopterećenost i bila je posve sigurna da će je Paola zaboraviti pitati što se dogodilo prošlog ponedjeljka u Berlinu, zašto se nisu čule više od tjedan dana i kako to da više uopće ne spominje Danijela.
„Bemti ti hladnoću!“ promrmljala je budeći se u prostranom krevetu istočnoberlinskog hotela Novotel, koji je prije nekoliko mjeseci po njezinoj zamisli podignut u neposrednoj blizini Potsdamer Platza na kojemu je također zaslužna za nekoliko izvanrednih arhitektonskih rješenja.
Voljela je u Berlinu opuštenost kojom ne odiše niti jedna druga europska metropola, ali nije joj se dopadala hirovita berlinska klima i vjetar koji se pojavljivao kada ga je najmanje očekivala. Ustala se polako, protežući se u krevetu i teška koraka otišla do prozora i zatvorila ga.
Unatoč negodovanju nekolicine uglednih kolega, Lara je inzistirala na hotelskim prozorima na otvaranje i klima uređajima u svakoj sobi, kako bi si svaki pojedini gost sam kreirao svoju mikroklimu. Nije na tome inzistirala zato što je voljela miris prirode i svježi zrak, upravo suprotno, voljela je miris grada, betona i asfalta, gradsku sparinu i zvukove, pa je posljednjih nekoliko godina gradila isključivo građevine u centrima gradova, daleko od zelenila, šuma drveća i drskih ptica koje su je budile u sam cik zore. To je ujedno i razlog zašto se kod Paole nikada nije zadržavala duže od tri dana – jednostavno nije mogla izdržati tri noći nespavanja zbog straha od noćnih buba, paukova, šišmiša i suludog cvrkutanja raznoraznih ptičurina u pola 5 ujutro – a sve to je Paola voljela i uporno odabirala lokacije daleko od gradova, okružene zelenilom i svim tim nepoželjnim zvucima i pojavama. Lara se najviše voljela naći s Paolom i curama negdje neplanski, u nekom od svjetskih gradova gdje su radile i bile aktivne, a ne ovako daleko od svega, gdje su se svi osim nje zabavljali.
No, protekli vikend kod Paole u Kentu ipak nije protekao kao mnogi drugi koje je provela u grču, iščekujući nedjelju navečer ili ponedjeljak ujutro da sve završi. Nikada do sada joj se nije svidio netko toliko stariji od nje, netko tko se bavio nečim toliko bespotrebnim i beznačajnim kao što je nogomet i netko tko je toliko samozatajan da ga je sam početak njezine igrice preplašio i nagnao u bijeg. Malo joj je bilo krivo zbog toga, nije to očekivala od višestruko nagrađivanog sportaša i zrelog odraslog muškarca, koji je barem po Paolinim pričama bio posve drukčiji od svih s kojima je bila i apsolutno savršen za nju.
Nakon vrućeg tuša, izašla je iz kupaonice i pred otvorenim ormarom razmišljala što bi danas trebala odjenuti. Ako se odjene previše slobodno, onako kao što se jednom prilikom odjenula za „lov“ pa ju je Paola zvala „sise i noge“, možda se Danijel ponovno prestraši i pobjegne ili u gorem slučaju pomisli kako je i ona samo još jedna u nizu sponzoruša zainteresiranih za njegov novac i slavu. Zgrabila je Tommy Hilfiger haljinicu na raznobojne tanke pruge, koja joj je sezala do koljena, na noge je obula balerinke iz iste ovogodišnje kolekcije, kao i veliku crvenu torbu u koju je ubacila sve što bi joj danas moglo zatrebati, uključujući i Victoria's Secret čipkasti grudnjak i gaćice.
U-Bahn ju je začas doveo na cilj, kafić naziva Domovina u jugoistočnom dijelu grada. Izvana je izgledao poput bilo koje birtije kod kuće, a prolazeći pored njega utvrdila je da unutra sjedi samo jedna skupina starijih muškaraca koja je za stolom u kutu kartala. Odlučila se ipak ući unutra i pričekati. Smjestila se za stolom pored vrata, odakle je mogla vidjeti prolaznike na ulici, obližnje parkiralište i sve koji su ulazili u kafić. Paola je rekla da je Danijel rob navika i da svakoga jutra u Berlinu pije kavu u ovom kafiću u točno 10 sati. Pogledala je na sat na mobitelu i shvatila da ima još samo par minuta do početka novog poglavlja igrice koju je osmislila samo za njega. Duboko je udahnula i otklopila svoj narančasti Macbook. Upravo u tome trenutku ispred Domovine zaustavio se ružičasti taxi iz kojeg je smješkajući se izašao Danijel i uputio se prema vratima. Lara je još jednom duboko udahnula i prividno se koncentrirala na listanje mailova u prepunom inboxu.
„Faljen Isus, Mata!“ izustio je Danijel sjedajući za šank.
„Na vijeke, majstore, na vijeke! Kako je?“ pridružio mu se konobar, brišući čašu dugačkom bijelom krpom.
„A tak, ide nekako.“
„E, ak' teb' ide tak' nekako šta b' ja reko.“
Danijel se nasmijao i malo pridigao u stolici kako bi dohvatio novi Jutarnji list. U tome trenutku uočio je Laru koja je sjedila u uglu i užurbano pisala po računalu. U prvi tren je mislio da sanja, pa je skrenuo pogled, zatim se ponovno okrenuo, pa ponovno skrenuo pogled i počeo miješati kavu pred sobom.
Tihim glasom pozvao je Matu i pitao ga: „Mata, je l' znaš 'ko je ovo?“
Mata je kriomice preko Danijelova ramena pogledao Laru i odgovorio: „Bome, nikad je nis' vidio, upamtio b' da jesam. Dobra treba. Naša, rek'o b' po naglasku.“
Danijel je još jednom na tren pogledao Laru i rekao: „Je, naša je, znam je ja... dobra je. Sam mi nije jasno šta tu radi.“
Lara se itekako trudila ne pogledati prema Danijelu a vidjela je da ju je pogledao nekoliko puta i komentirao nešto s konobarom. Odlučila je dati mu još par minuta da on njoj priđe a ako se to ne dogodi, ona kreće u akciju.
„Jel ovo moguće?“ prenuo ju je Danijel koji joj se iznenada stvorio s lijeve strane stola pa čak i nije morala glumiti iznenađenost.
„To bih prije ja tebe trebao priupitati. Ovo je moja matična birtija, moj Stammplatz kad sam ovdje, a koje je tvoje objašnjenje?“
„Ma daj, zbilja? Ja prolazila tu pored, išla sam kod jednog notara u blizini i vidim naziv ove Domovine pa sam pomislila da bih tu mogla naći malo mira. Sjedi!“
„Pa neću sjesti ako trebaš mira. Radiš?“
„Ma, neke projekte imam ovdje u bliskoj budućnosti, pa ono... više istražujem. Daj sjedni, ukočit će mi se vrat.“
„A to nikako ne bih želio.“
„Kaj?“
„Pa da ti se ukoči taj prelijepi vrat.“ rekao je i sjeo pored Lare gledajući je ravno u oči.
Ona se samo tiho nasmiješila i spustila pogled. Nikada do sada nije ovako reagirala na muškarca. Otpočetka je sve bilo neobično u vezi njega i na trenutke joj se činilo da pored njega nije svoja, nije ona Lara koju zna iz mnogobrojnih prethodnih situacija, nego neka druga, mekša i nježnija osoba... sviđala se samoj sebi, što je bilo jako neobično. Odlučila se osluškivati Danijela i pokušati mu ugoditi kako bi ga što duže zadržala kraj sebe.
Žustrim koracima, gotovo trčeći, Lara je izletjela iz kuće mašući listom papira visoko iznad glave.
„Ma daaaaaaaaaaaj, ne mogu vjerovati, zbilja ne mogu vjerovati! Jednom u životu naletim na frajera koji mi se sviđa, ono, baš sviđa i onda on naravno nema smisla za humor, shvati me doslovno, uplaši se i pobjegne!“
Paola i Ana su se trgnule i uplašeno okrenule prema njoj.
„Šta je sad bilo, Larita moja, kraljice španjolskih sapunica?“ sa smiješkom na licu upitala ju ja Paola. Ana se samo zavalila natrag u ljuljačku spremna za neočekivanu scenu.
„Ana, pustiš mene i Paolu malo na miru? Aj odi na speci neke palačinke ili nešto!“ Paola je također pogledala Anu pogledom koji je govorio isto ovo, pa Ana nije imala druge nego ustati se i ostaviti dvije prijateljice da u miru raspravljaju o svojim intimnim dramama. Već joj je i sama Paola, unatoč svojoj neodoljivoj prirodi , pomalo postajala naporna sa silnim ljubavnim usponima i padovima nakon kojih bi joj se vraćala i u miru njezine kuće na Hvaru lizala rane.
Nakon što se Ana ustala i otišla, Paola je pružila ruke prema Lari pozivajući je da sjedne pored nje.
„Daj nemoj me sad, molim te, povraćat ću. Pogledat što ti je napisao! Pogledaj! I otišo je! Išla sam u tvoju sobu po bajadere i ovo našla na krevetu. Fakat sam sada jadna!“ rekla je plačnim glasom i pružila Paoli Danijelovu poruku. Paola je poruku pročitala i grohotom se nasmijala.
„E, kakav depre, usro se. Larice moja, draga moja, pa šta sam ja tebi pričala sve ovo vrijeme o Danijelu, ha? Niš nisi upamtila očito. Pa njegova najveća mana je nedostatak smisla za humor, zar ne?“
„Pa znam, rekla si mi to, ali nisam mislila da je zbilja tak drastično. Pa na mene frajeri oduvijek padaju baš zbog smisla za humor.“
„Između ostalog da. Al srećice, on ti nije takav... zato sam oduvijek mislila da ste vas dvoje stvoreni jedno za drugo. On ne pada na super tijela, turbo manekenke i tipično žensko hihotanje, treptanje i cijukanje... toga je imao cijeli život i evidentno ga to nije usrećilo. Njemu treba netko kao ti, zapravo baš ti, lagano melankolična i kontemplativna a s druge strane down-to-earth potpuno, bez potrebe da te voda za ručicu kroz svijet a opet dovoljno krhka da se osjeća muževno i zaštitnički. A šta si ti njemu srala, prcala ga zbog nogoša ili šta?“
„Ma nisam, zezala sam se samo, pokušavala očijukati, ali očito nemušto. Baš sam sad u depri. I bajadere nisam pronašla, kaj si sve pojela?“
„Joj, Laraaaaaaaa, priporiteti su ti fakat čudni. Daj, sjedni tu, idem ti po bajadere a ti razmisli šta ćemo s vama dvoma.“
Paola je otišla u kuću lijenim korakom, lagano vukući japanke za sobom.
Lara se zaljuljala, duboko uzdahnula i izustila „Mater!“. Ovo joj je posve pokvarilo planove. Tako je lijepo završila razgovor s Bruceom, konačno mu objasnila da nema baš nikakve planove s njime i da se čitavo vrijeme poigravala. Objasnila mu je da joj je uistinu bio dobar partner u seksu ali samo to i da se zbog toga ne može vezati za njega a sve drugo propustiti. Seks joj je važan dio veze ali ne i presudan. Brucea je to pogodilo, pogotovo što mu je ovakav razgovor došao nenadano, nakon svega što je prošao sa suprugom zbog Lare, konačno je uvjerivši da ga je za Laru vezala samo prolazna strast i ništa više. Supruga je čak pristala na ovaj zajednički vikend znajući da će Lara biti ovdje i ovo je bio test a on je na njemu dobro prošao jer se zahvaljujući njezinoj privremenoj indiferentnosti uspio savladati, pa sada ništa nije stajalo na putu njegovoj i Larinoj beskrajnoj strasti. Lara to očito nije tako doživjela. Objasnila mu je da je po prvi puta u životu upoznala muškarca s kojim je osim kreveta poželjela dijeliti i nešto više i da joj je dosta ovakvog poigravanja.
Nakon još jednog ljubavničkog poglavlja koje je ispisala i zatvorila, Lara se osjetila spremna za novi početak, kao i mnogo puta do sada, okretanje nove i neispisane stranice, ali duboko u sebi znala je da je ovo i ključno poglavlje knjige njezina života. Po prvi puta u životu osjetila se spremnom i sposobnom posvetiti se nekome, tom Danijelu koga je jučer prvi put vidjela, u potpunosti. Istina, bilo joj je neobično što je u tako kratkom roku sve to poželjela s njime i što ga osjetila tako bliskim i dragim a upoznala ga je prije nepuna 24 sata. Paola je tome kumovala beskrajnim pričama o njemu, pohvalama na njegov račun, šalama kako su njih dvoje stvoreni jedno za drugo... znala je o njemu daleko više nego o svim muškarcima s kojima je do sada bila u vezi, a da ga nije ni poznavala. Sve je to presudilo i kada ga je jučer vidjela, stisnula mu ruku, udahnula toplinu njegova muževnog mirisa i ugledala širinu zelenih pašnjaka u njegovim očima, znala je da je on taj kojega je nesvjesno čekala cijeloga života.
Jedna od Larinih najistaknutijih osobina bila je tvrdoglavost. Zato je, vjerojatno, i bila tako uspješna u svemu čime se bavila. Za nju nije postojala stepenica koju nije mogla preći ako je uistinu željela. Tako je i sada, nakon dvadesetak bajadera i sat vremena provedenih u neobaveznom razgovoru s Paolom o filmovima i trbušnim mišićima Justina Timberlakea, shvatila da je jedini način da vrati, odnosno osvoji Danijela, taj da ona sve organizira i njega dovede pred gotov čin. Sada je barem imala pisanu potvrdu da mu se sviđa i da je želi, ali se uplašio njezine otvorenosti i manjka samokontrole. Odlučila je danas više ne misliti o tome, plan je skovala i realizirat će ga čim prije, a večeras se odlučila posvetiti svojim curama, najboljim prijateljicama, koje su tako rijetko sve na okupu. Marta već ujutro leti za Hong Kong, a Brigita i Danica kroz par sati lete na Jadran, na otok Pag koji je Brigita uspjela otkupiti od države a Danica će joj asistirati pri uklanjanju postojeće i uređenju nove infrastrukture otoka po strogim pravilima iz Daničine još neizdane knjige „Kako živjeti i misliti ekologiju“. Paola ostaje ovdje sama još nekoliko dana a za vikend joj dolazi neka njemačka ekipa s kojima se Lara nije htjela miješati jer ni po čemu nisu pripadali u njezin svijet.
Cijelu noć pet djevojaka je pjevalo, pilo, plesalo uz vatru i veselilo se, jer rijetke su bile prilike kada su ovako opušteno mogle biti skupa. U jednom trenu Brigita je pitala Paolu: „Ej, Pa, gdi je otišel leeeeeeeeeega fudbaler?“ na što su se sve nasmijale a pitanje nije dobilo odgovora. Umjesto toga, Paola je pogledala Laru, koja joj je namignula i poslala „zračnu pusu“ što je značilo da ima plan i da se Paola ne mora više brinuti.