Samo mrfku unaprijed, zbog puta...
happy b-day!
čet - 29.05.2008
sri - 21.05.2008
Kylie u Beču
Slijedi izvještaj s Kylie, iako ću vam otkriti da sam Telica iz prethodnog posta baš ja, Tedica, a i naporno mi je pisati u trećem licu, pa ovaj puta iz prve ruke.
Da se razmemo odmah na početku, nisam fan, barem nisam bila fan Kylie Minogue, pa moje slušanje njezinih pjesmuljaka nikada nije prelazilo okvire lokalnih čaga i đuskanja na Locomotion i I should be so lucky. Kora je baš voli oduvijek, što mi oduvijek isto tako bio smiješno, jer kako netko može cijeli život slušati Sisters of Mercy, Smithse i Kylie, ali eto, voli je žena zbilja oduvijek i bila turbo sretna kad se ova u punom sjaju prije par godina vratila na scenu.
Meni Kylie postala mila zbog Kore, pa sam tako i odlučila ići na koncert, a i nikada nisam bila na koncertu u bečkoj Stadthalle (red veličina (hebote, kak mrzim ovu kolokaciju a mrzim i riječ hebote) nekoliko naših Domova sportova).
Ponovno sam posudila auto i na put, no samo autobahnom, nema šalabajzanja jer nije bilo vremena za gubljenje. E da, putem smo stale, po Korinoj preporuci na jednom mjestu nekih 80tak km pred Bečom, zove se Oldtimer. Tamo bih ja voljela stanovati i jednog dana kad se obogatim na bloganju i drugim glupostima na koje gubim dragocjeno vrijeme, doći ću do vlasnika i reći im „Wieviel?“, što prevedeno na hrvatski znači „Kol'ko sestro/brate tražiš za ovaj hotel?“. Bokte, hotel in the middle of nowhere, okolo samo planine, bregovi, zelenilo i mir i tišina. Kako je hotelčić na padini, ispod njega si vlasnici dali ograditi prostor za zecove, za papige, za đukce, za djecu (mame mi, jedan kazev je za djecu, s ljuljačkama, klackalicam i slično) te mali ribnjak za, pogađate, ribe, i to zlatne ribetine od nekoliko kila, nisam to nikad vidjela. E tamo bih ja voljela stanovati.
Fotke nisu neke jer su fotkane mobom (ponovno zaboravila fotić!) ali vidite barem dio svega, bit će i par jadnih fotki s koncerta.
Nakon uživancije u prirodi, pohitale u Bečiku, pa ravno u Stadthalle. Kora već bila tamo na koncertima pa joj nije bilo neobično, a ja sam od šokova više vrsta zanijemila i cijelo vrijeme se pitala „pa zašto smo se oslobodili habsburške monarhije, pa tak bi nam lijepo sad bilo!“
Prvo, osiguran parking, osigurana garderoba. Sokovi, grickalice na svakom uglu i češće, ali nema cuge u limenkama pa da gađaš pjevačicu ili mene na primjer, o ne, dobiš cugu u plastičnoj krigli koju platiš fino 1ojro pa da vidim, majci, tko će bacat krigle po podu! Druga turbo divna stvar je zabrana pušenja na koncertu (je, serite pušači, al' ja i dok sam pušila nisam pušila na koncertima nego sam pjevala i plesala a drugi pušači bi mi se redovno negdje „zalijepili“ pa tako imam nekoliko komada odjeće te torbica sprljenih), pa tko želi pušiti lijepo izađe u hodnik i tamo puši a ne smrdi meni kraj uha. Treća stvar, nitko se ne gura, heeeeeej, to je jedna od stvari zbog kojih mrzim u Hrvackoj ići na koncerte, svi me guraju, udaraju, proguravaju se ispred mene i tako, a ovdje toga nema – samo me je jedan dečko malo, ali ono, mrvku, okrznuo rukom dok je prolazio i odmah je bilo „Oh, Entschuldingung!“ na što sam ga skoro zagrlila. Četvrta ili peta stvar, ne brojim više, je činjenica da je na koncertu valjda 80% publike bilo gej orijentacije, što me posebno očaravalo, ne samo to što sam se nagledala savršenih muških tijela dok plešu i skakuću, nego činjenica da na to fakat nitko (osim valjda mene, mea culpa) nije obraćao pozornost. Nego, pojma nisam imala da je Kylie takva gej ikona, jebate, ljudi se poludjeli kad se pojavila, strašno nešto.
Sedamdestpeta stvar je i to da je pozornica na neku fora tak namještena da nema dijela dvorane iz kojega je ne vidiš.
A sad da nabrajam malo stvari koje su mi se svidjele kod Kylie. Prvo, ona je preživjela rak dojke, dala sve od sebe da se to ne zataška nego je hodala i ćelava i bolesna i svakakva a i nakon što je imala sreću da preživi taj užas daje sve od sebe da promovira rak dojke (ju, što ovo glupo zvuči, al nadoći ću na ono što želim reći) u smislu da je to užas koji prolazi svaka 9 ili 10 žena, znači svaka 9 ili 10 od nas, heeej, divna je, svidjelo mi se što o tome priča.
Drugo, neposredno vezano uz to je i činjenica da je na koncertu uspjela ostvariti zavidnu komunikaciju s publikom a to fakat nisam očekivala od zvezde i selebritija njezina ranga. Prve riječi su joj osim Good evening, Vienna, valjda bile, My, my, my, again some familiar faces i ekšli je pričala s ljudima iz prvih redova, neki koji je prate po cijeloj europksoj turneji, pozdravljala se i slikala, jer, glete, sad uspoređujem nju s Peppersima koji dobro da su pozdravili ljude (ako i jesu) u Inđiji, a ona je u svakoj pauzi pričala s ljudima, komentirala nešto i stajala možda metar od publike. Nije bilo sražara u vidu nabildanih muških bez vrata, nije bilo ograde, samo pozornica, visine recimo u ravnini mojih sisa i ona i publika.
Treće, zbilja je mala, slatka ko bombona i nikako ali nikako nemrem pojmiti da će napuniti 40 kroz koji dan, prirodno je lijepa, ja sam zavidna pa to ne vidim nego komenitram kako ima manje bora od mene, ali Kora se profesionalno razumije u botoxiranja i zatezanja i veli da ziher ništ nije mijenjala.
Sedmo, zrači jako pozitivno, toplo i „domaće“, kak ja to volim reći, ne kao da je Hrvatica nego kao da je Slavonka, tako mi zrači.
Dvajstpeto sam zaboravila ali eto, još jednom naglašavam da je bila divna. Odlično pjeva i to sve u živo, nema plejbeka i matrica, što me isto začudilo. Vidi se da je puuuno truda i para uložila u pozornicu jer je to bio „cirkus“ u pravom pozitivnom smislu te riječi. Scena se mijenjala stoput, pa smo tako vidjeli Kylie od gejša izdanja do amerikan čirliders izdanja i sve izgelda jedno bolje od drugoga. Kostime tj. odjeću za nastup im sve radio Gaultier, a usudila bih se reći, iako to nisam nigdje pročitala, da je imao utjecaja i na pozornicu. Plesačice i plesači su bili pravi akrobati, ne mogu vam to opisati, ali zamislite najbolje i najsavitljivije plesače na svijetu a ovi Kylieni su još bolji, bacali se, padali, plesali, ma čudo jedno. Koru sam malo nervirala jer sam prvu polovicu koncerta samo stenjala, eli eli lama azaftani ali u modernoj verziji prevedeno kao o blože, o blože, zašto nemam kameru, a drugu polovicu sam kao snimala malo s mobom, pa vam eto snimkice, barem mini djelić onoga što sam uhvatila, pa kome se da.
Sutradan sam čitala reviews u novinama, i taktak su, ili pozitivne ili jako negativne u smislu da je jako puno novaca spičkano na bućkuriš tema i svjetla, što me jako naživciralo, ali znam da su Austrijanci takvi, pa sam se ohladila.
E da, još četrdestpeta pozitivna stvar, koncert najavljen u 19.30, koncert počeo u 19.30, na moje čuđenje jer kod nas na Balkanu koncerti počinju u 1 ujutro i traju do 4 ujutro pa tko može ide, a tko ne može ne ide. Ja sam valjda prestara pa više ne idem. A ovo, prava milina, koncert završio u pola 11 i još smo imale bajnog vremena za salsa restač i poslije šampanjer bar, hihihi.
Uj, al sam odužila... ukratko: bilo mi super, jedva čekam opet.
pet - 09.05.2008
Kako putovati od Beča do Zagreba devet sati?
Spremile se dvije plavuše na put. Nazovimo ih Telica i Kokica, nije fora da im otkrivam imena jer bi se naljutile, pogotovo ova potonja. Nisu baš uistinu plavuše ali Telica ima plave pramenove a Kokica je plava ali se od petog razreda osnovne farba u ljubičasto ili crno kako bi prikrila svoje pravo ja.
Telica je vozačica, posudila auto i vodi sebe i Kokicu u Be-he-he-eč (tako ga zove od milošte), na koncert Nene. Za one koji ne znaju, Nena je Teličina omiljena pjevačica, ne samo s njemačkog govornog područja nego i inače. Telica sluša Nenu još iz doba nižih razreda osnovne škole kada je kupovala Bravo na obližnjem kiosku i rezuckala sve Nenine sličice pa ih lijepila na zid a kad je ponestalo zida i na unutrašnji dio vrata od ormara. Strašno je željela imati prugaste hlače koja Nena nosi u ovom spotu, pa joj ih je mama sašila, ne baš iste ali dovoljno slične da Telica bude sretna i hopše po stanu pjevajući noj-u-nojcih-lufbalons.
Ovo je također i jedna od Telici najomiljenijih Neninih pjesama ali je to shvatila tek kad je kasnih devedesetih došla na faks u Augsburgu, gdje je ta pjesma bila neizostavni dio svih fetta ili veselica ili pijanki po katovima ili podrumima studentskog doma gdje je boravila. Ah, lijepa su to vremena bila.
No, vratimo se u sadašnjost odnosno blisku prošlost, jer se priča o odlasku na put u Beč odvijala prošli vikend. Telica i Kokica otpeljale su Teličinu dlakavu miljenicu u hotel, svekrvu ostavile da čuva ostale zverke i uz nazdravljanje red bullovima veselo otputovale u Beč, nazovi-autocestom preko Maribora, pa dalje zbilja-autocestom kroz Austriju. Uz nekoliko stajanja i piškaranja put je trajao 4 sata. Tamo su se smjestile u hotel, pronašle čak i besplatni parking u prvom Bezirku, što je inače misija nemoguće, pa veselo hopsale dva dana po svakakvim trgovinama ali i muzejima te zoološkom vrtu s najdivnijim bićem i Teličinim daljnjim rođakom (uguglajte Fu Long Wien i oduševite se).
Došao je red i na noć koncerta. Spektakularnog koncerta na posebnom mjestu. Heldenplatz (plac junaka, ali ne plac kao tržnica nego plac kao trg) je mjesto najvećih austrijskih ponosa ali i sramota (vanjski je dio carske zimske palače Hofburg, ali i mjesto na kojemu je Hitler 1938. proglasio Anschluss Austrije a mnogi Austrijanci su mu pljeskali, da, hm...). Na stranu sad povijest, to Telici puno znači, pa su je svako malo prolazili žmarci, ali druge baš i nije briga što se koncert po prvi puta održava na jednom takvom mjestu.
Nena je već poslovično genijalno odradila koncert u trajanju od 2 sata, a na bis se vratila samo jednom, Telica je pomislila da je baš nju čula kako se dere Zu-gabe! Zu-gabe! Bend joj je jako dobar, zaključile su i Telica i Kokica, koja se sad zbilja razumije u dobro ili loše kod bendova, a Telica je uglavnom klimala s odobravanjem. Malo joj nije bila jasno zašto Nena uglavnom govori engleski ali je shvatila da su joj članovi benda iz njoj nepoznatih razloga Ameri. Nije to sad bitno baš. Nena pršti energijom, Telica je uživala gledajući je kako uz punk rifove i obrade većine starih pjesama skače i trči po pozornici i zapravo je u jednom trenutku pomislila kako će se baciti u publiku. Ludilo. Nena je više od petnaest godina starija od Telice (1960. je godište, da, vjerovali ili ne) a Telica je u više navrata pomislila kako bi vjerojatno umrla da skoči s jedne razine pozornice na drugu, onako kako Nena skače. Baš je uživala. Mislim na Telicu, ne na Nenu, mada je i Nena sigurno uživala. Kokica je uglavnom snimala koncert, što Telici nikako nije bilo jasno, a ponajmanje kad je pogledala snimke na kojima se skoro ništa ne čuje, a vrlo malo toga se vidi.
I prošao koncert, pa je Telicu obuzela tuga kao uvijek poslije odličnog koncerta i skakanja i pjevanja. Jutro nakon koncerta iskoristile su da odu u muzej posvećen Sissi, što se pokazalo lošom odlukom jer ih je tamo umjesto očekivanog i priželjkivanog austrijskog Ka-und-Ka kiča dočekala tuga i crnilo, dakle Sissina ženska stvarnost bez obzira što je žena u pitanju bila kraljica i carica. Baš tako. Telica je shvatila da je u pmsu a takva ne voli voziti autocestama jer se jako živcira zbog auta koji voze 300km/h, zbog debila koji joj blinkaju jer smatraju da je 120km/h, koliko Telica vozi, presporo…
Odlučila je Telica upoznati malo bolje taj potez Austrije i Mađarske do Zagreba, kako bi ih više voljela, razumije se. Loš tajming, tako tipičan za Telicu, rezultirao je odlaskom iz Beča iza 18 sati, pa onda kava u Eisenstadtu, pa muvanje po Burgendlandu i Telica je Mađarsku granicu, koja to nije jer granični prijelazi zjape dramatično prazni, prešla oko 21 sat i ušla u mrkli mrak pa i ne samo figurativno. Po njezinoj procjeni do rodne grude ostalo im je neka dva sata ugodne vožnje po romantičnim mađarskim sporednim cestama. Oh, kakva pogreška, zavapit će svi koji su se ikada vozili mađarskim, nimalo romantičnim, sporednim cestama. Nakon nekih 70km vožnje u nepoznatom smjeru, bez ijednog prometnog znaka, bez ijednog naziva mjesta, Telica je stala kraj ceste i zaplakala (onaj dio sa skorim davljenjem Kokice, koja em ne vozi em ne zna ništa o mađarskim prometnicama ali je uvijek voljna izraziti svoje stručno mišljenje ćemo preskočiti).
No, dobro, sabrala se Telica uskoro, odlučila da se neće vraćati nepoznatim putem nego će pokušati pronaći neki novi put, ma kamo ih on odveo. Da napomenem, tada je već bila prošla ponoć. Uskoro su naše junakinje ponovno ugledale Austriju, samo neki novi sablasni granični prijelaz, ali su se radovale kao da su utekle domaćim stanovnicima opisanima u filmu Oslobođenje. U Austriji su cestice zaista romantične, posvuda svijetle znakovi pa čak ni Telica nije uspjela zalutati. Neobičnim cestama koje vode kroz neobična slovenska mjesta došle su i do hrvatske granice valjda negdje kod Varaždina. Nakon prvog vala oduševljenja i dramatične Teličine potrebe da poljubi hrvatsku zemlju kao Papa, dočekala iz je policija i temeljit pretres jer je baš tamo negdje neki debil pucao na ženu s djetetom a ispostavilo se da žena nije samo žena nego neka HDZ-ova zastupnica negdje. Ma Telica je dala hrvatskoj policiji da je pretraži, dala bi im i puno više jer je bila sretna da je ponovno svoja na svome i da više nema lutanja i gubljenja.
Sljedeći tjedan Telica i Kokica u istom aranžmanu idu na Kylie, također u Beč, ali ovaj puta ipak autocestom, iako Telica teško priznaje poraz pa danima misli gdje je pogriješila…
I za kraj ove dramatične pustolovne crtice, ostavljam vam spot iz relativno novog filma Vollidiot (potpun kreten), za koji je Nena, između ostalih, radila glazbu. Film je isto odličan, pogledajte ako gdje naletite, a glazba vam je vjerojatno poznata iz reklame jednog našeg mobilnog operatera:
uto - 06.05.2008
Maga
Mojoj đukeli je danas 6. rođendan pa čestitajmo i njoj, ne samo blogericama (kojih će u ovom mjesecu biti još).
S Magom ipak dijelim i kuhinju, wc i spavaću sobu, dobro i zlo, skupa se bojimo mraka i pijanaca po Ilici i parkovima i radujemo slasticama i plišancima.
Znate da se nerotkinje u nekoj dobi patološki vežu za svoje ljubimce i zovu ih djecom? E, ja sam takva još odavno. I nisam nerotkinja, bar ne zvanično. Maga je moja beba, ko i svi ostali moji dlakavci i pernati, pa uzmite to u obzir kad mi/nam čestitate.
