Lara je sjedila u naslonjaču i kroz prozor gledala raznobojne krošnje drveća u Paolinu vrtu. Bila  je svjesna toga da je Paola u pravu i znala je da ne može od nje očekivati rješenje za situaciju u koju se ponovno nepromišljeno uvukla. Rješenje je zapravo bilo na dohvat ruke, jedan telefonski poziv, neugodan razgovor, i sve bi se riješilo. No, ona nije imala snage za taj korak. Oduvijek je bila neodlučna u pitanjima ljubavi, a cijeli život kao da je čekala samo njega, jedinog savršenog muškarca, svoga Danijela. Prijatelji su je uvjeravali da on nije za nju podastirući joj dokaze o njegovim ljubavničkim eskapadama ovjekovječenim u žutom tisku, ali ona je znala da je za njega posebna od prvog trena kada su im se susreli pogledi prije pet godina baš u ovom istom vrtu čije je nemirne krošnje sada nijemo promatrala.

Paola je bila jedna od rijetkih koji su vjerovali u nejgove časne namjere. Možda zato što je i sama godinama tražila i čekala vječnu ljubav, pa kada ju je pronašla za svoju najbolju prijateljicu, znala je da će je pronaći i za sebe. Danijela je poznavala još od osnovne škole i nikad joj se nije dopao na način na koji su joj se dopali mnogi drugi dečki iz njegove škole u susjednom kvartu. On je bio nešto ozbiljniji o onih kojima je bilo dovoljan jedan Paolin poziv da ostave sve čime se bave i pohitaju k njoj. U doba dok je Paola još nastupala u zboru po glazbenim smotrama u svome rodnom gradu, Danijel je već gradio uspješnu sportsku karijeru u glavnom gradu i kao petnaestogodišnjak živio sam u unajmljenom stanu.

Sreli su se ponovno nekoliko godina nakon toga u Berlinu na dodjeli nagrada za najuspješnije europske umjetnike. Doletio je za tu prigodu iz Minhena jer mu je već bilo dozlogrdilo da njegova sugrađanka gradi tako uspješnu inozmenu karijeru a on ju je posljednji puta vidio kada je na klupi pred njegovom zgradom vukla za nos dva dečka iz njegove ulice obećavajući im izlazak ako pogode koji okus sladoleda najviše voli. Paola mu se uvijek sviđala kao klinka koja je točno znala što želi i jako dobro bila svjesna svojih snaga i načina na koje može ostvariti ono što želi a da pri tome ne ostavlja rane veće od pokojeg slomljenog srca. Bilo mu je drago kada je čuo da je nakon prvog razreda odselila iz njihova rodnog grada i započela karijeru kantautorice u glavnom gradu, a bio je i posve siguran da je to tek prva stepenica na njezinu putu do zvijezda.

Te večeri u Berlinu zagrlili su se kao da su najbolji prijatelji a zapravo nikada nisu razgovarali više od uljudnog pozdrava na ulici ili negdje u gradu. Shvatio je da osim nje u inozemstvu i nema drugih poznatih sugrađana i bilo mu je drago da će nakon dugo vremena ponovno čuti topao slavonski naglasak. Paola je, kao i obično, te večeri bila okružena muškarcima koji su pretendirali na mjesto pratitelja večeri, ali ona ih je sve rastjerala i pozvala Danijela da je odvede nekamo daleko od sve te buke. Danijel je poznavao Berlin jako dobro, jer je godinama dolazio i posjećivao prijatelje koji su tamo živjeli, pa je tako bio siguran da će se Paola oduševiti kada je odvede na pravi bosanski burek nedaleko Alexander Platza. I bio je u pravu.

Ubrzo su sjedili na obližnjoj klupi a Paola je, sva masna od bureka, veselo prepričavala posljednjih nekoliko godina svoga života, odlazak iz rodnog grada i zemlje i početak karijere u Londonu, sve ljude koji su joj pomagali i odmagali, muškarce i žene koji su prošli kroz njezin život, a Danijel ju je pozorno slušao i bilo mu je drago da je ostavio Anu u Minhenu pretpostavljajući da bi bila luđački ljubomorna nakon samo pet minuta u društvu njegove prekrasne sugrađanke. Bilo mu je doduše neobično i to da Paola premu njemu nije pokazivala ništa više od prijateljskog interesa, kao i on prema njoj, jer ako je ona bila magnet za muškarce, onda je on svakako bio magnet za žene, pa su se poput dva ista pola magneta međusobno odbijali. No, prijateljstvo je ostalo. Od tog berlinskog susreta, nastavili su se viđati, ako ne češće a onda po raznoraznim zabavama barem jednom mjesečno.

Paoli se njegova Ana nije svidjela i nije štedjela riječi da mu to i dokaže: „Gle, zbilja mi je odbojna, ne kontam bokte kak ti to ne vidiš, iskorištava te, njezina karijera je na zalasku i jedino je preko tebe u tabloidima a od toga živi. I koji kurac je to s onim golišavim fotkama s Mallorce, ste platili nekom da je fotka il šta... total jad! Dani moj, ti zaslužuješ bolje, vjeruj mi, dobar si čovjek, neiskvaren... jebemu, zašto se daš tako ponižavati. Pazi samo, plan mi je naći ti nekoga tko će cijeniti to što si takav, da ga jebeš, a ne ti piti krv godinama. Bokte, pa ti možeš imati bilo koju ženu!“

Cijenio je njezinu iskrenost jer je znao da nije s predumišljajem. Kada je konačno skupio snage i ostavio Anu, Paola je bila prva kojoj je javio sretnu vijest. Nakon nekoliko minuta vrištanja i veselja, pozvala ga je da dođe kod nje u Kent da par dana tulumare s nekoliko njezinih prijatelja i prijateljica, jer je već i ona na rubu snage nakon višemjesečne turneje po četiri kontinenta. Osjećao se iscrpljeno ali je ipak otišao nadajući se dobroj zabavi i kvalitetnom odmoru na njezinu imanju daleko od svega. Putem se zapitao tko su ti prijatelji i posebno tko su prijateljice jer je Paola tijekom razgovora više puta neobično naglašavala riječ „legice“. Nije on imao ništa protiv njezinih „legica“, kako je nazivala povremene „pratiteljice“ koje su zadivljeno pratile Paolu posvuda po svijetu, ali se nadao dobroj zabavi bez ljubomornih žena koje su svaki njegov korak i razgovor s Paolom pažljivo i s prijezirom  promatrale, jer, naravno, nisu vjerovale da njega i njihov idol ne veže ništa više od bliskog prijateljstva.

Nekoliko kilometara prašnjavog puta koji vodi od glavne ceste do Paolina imanja uvijek mu  je bio najdraži dio puta. Običavao bi spustiti krov svog Porschea i uživati u svježem zraku vozeći polako. Negdje na polovici puta odjednom je začuo glasno smijanje i zatim ugledao pet djevojaka koje su sjedile na granama ogromnog hrasta. Odmah je naravno prepoznao Paolu koja je ugledavši ga gotovo pala sa široke grane u pokušaju da mu mahne i dozove ga. „Danijel, Danijel!! Eo ga, cure, to je moj Danijel, jeeeeeeeee!! Ajmo svi, all together now, Danijel, Danijel, Danijel!!!“ Ostale djevojke, sve prekrasne ljepotice, su istoga trena počele pljeskati i ponavljati Danijelovo ime za Paolom, što je bio doček kakav bi svaki muškarac poželio. Paola je zatim skočila s grane i potrčala mu u susret, a za njom i njezine prijateljice. Veselo su se izgrlili i izljubili a zatim mu je predstavila djevojke.

„Ovo je Marta, pričala sam ti o njoj, isto zemljakinja, iz Zadra, završila pravo na Oxfordu, ona će me zastupati kad budem tužila jebeni Sony!“ Danijel je pružio ruku prekrasnoj dugokosoj i dugonogoj plavuši za koju bi uvijek prije pomislio na radi kao manekenka na modnim scenama Milana, Pariza i New Yorka nego da se bavi pravom, međutim njezin snažni stisak ruke ga je uvjerio da je Marta sigurno jako dobra u svome poslu jer utjelovljuje dalmatinski dišpet i krhku ljepotu zarazna osmijeha. Paola mu je pričala kako joj je smiješno da Marta, nakon sve svjetske slave i dalje čezne za svojom pravom ljubavi, stasitim dečkom iz sela njezinih roditelja koji pripada trećoj generaciji vlasnika lokalne konobe, i ne želi napustiti svoje more, galebove i vino, pa tako Marta gotovo svaki vikend dolazi njemu u zagrljaj.

„Ovo je Brigita, moja purgerica, sad je u Hollywoodu, pričala sam ti, sjećaš se kad sam išla u Tokio na premijeru Mumije 4 u kojoj glumi, a sad snima film s Joshom Hartnetom, onim novim sexy studom! Ako netko učini Hrvatsku poznatom u cijelom svijetu, onda će to biti ona!“ Brigita je doskakutala do Danijela, snažno ga izgrlila i izljubila, kao da se poznaju već godinama... „Pa di si lega, e smijem te zvat lega, jel da, mislim Paola te uvijek zove lega a vi Slavonci ste meni zakon s tim naglaskom svojim usporenim, baš me to veseli, ja bi isto najradije bila Slavonka, al ja sam iz Zagreba, jesi zbilja gledao moju Mumiju, ti se svidjela, a zakaj nisi došel na premijeru bar tu negdi u Europi...“ Pomalo mu je bilo teško pratiti Brigitu jer je pričala brzinom burzovnih mešetara u New Yorku, pa se na trenutak isključio i samo je gledao – bilo mu je jasno zašto je ona prva poznata hrvatska glumica u Hollywoodu, bila je prelijepa i neodoljivo šarmantna, pa mu je bilo savršeno jasno zašto je u dvije godine holivudske karijere uspjela osvojiti srca najvećih holivudskih zavodnika.

Zatim mu je Paola predstavila Danicu, o kojoj je također često pričala i zvala je „moja Makedonka“. Više nije pamtio je li ona bila zaljubljena u Cindy Crawford, koja je zbog nje napustila dugogodišnjeg dečka, ili je Cindy posve izgubila kompas ludo se zaljubivši u ovu neodoljivu džepnu Veneru, no to više nije bilo ni važno jer se Danica ovim „skandalom“ upisala na naslovnice tabloida diljem svijeta i postala prva makedonska zvijezda svjetskog glasa, nakon što su prije nekoliko godina božice sudbine njezinu raspjevanom zemljaku okončale ovozemaljsku pjesmu. Ona je svoju neočekivanu slavu iskoristila za ciljeve u koje je vjerovala – Danijel je pamti kako s Greenpeacovim brodovima pokušava osujetiti japanske ribare u lovu na kitove, pamti je zavezanu za drvo u amazonskoj prašumi kako prijeti pilama i buldožerima i pamti je golu na betonu ispred zgrade Europskog parlamenta kako protestira protiv zloupotrebe krzna u modnoj industriji. Očekivao je da će biti mnogo rabijatnija u prirodi, ali nije, Danica mu je bez riječi pružila ruku, gledajući u njegov auto i rekla: „Daj pliz ugasi taj auto, kvari nam priroda! A zgodan si zbilja, tko bi rekao, vi Slavonci ste svi od reda neki mali i trbušasti.“

Četvrta djevojka samo mu je mahnula lijevom rukom jer je u desnoj držala mobitel prislonjen na uho i na tečnom španjolskom oštro kritizirala izvođače nekih radova u građevini, nije baš dobro razumio, iako je španjolski jedan od tri strana jezika koje je govorio. „A to je moja Lara, luda arhićka, sjećaš se? Živi već tri godine u Lisabonu. Nećemo čekat da završi razgovor jer se već cijeli dan navlači s nekim radnicima i bilo bi zgodno da joj probamo nabaviti neki mob koji bi joj stajao na glavi, ovak se bojim da će joj se jedna ruka osušiti dok joj ova u kojoj drži mob jača, hahaha!“

Paola je obožavala kritizirati ljude i to je činila uvijek i bez ustručavanja, ali se Danijel nije obazirao. Zagledao se u Laru, Paola je bila u pravu, uistinu je bila posebna. Dugačka, valovita crna kosa dosezala joj je do struka i vijorila veselo odolijevajući naletima hladnog engleskom vjetra. Bila je nešto niža od Paole ali savršeno skladno građena, s bujnim grudima i pozadinom, pa mu je istoga trena postalo jasno što je Paola mislila kad ju je opisala kao jedinu žena koja se ne bavi nekim celebrity poslom a ima jedno veliki broj udvarača gdje god se pojavi. Žao mu je bilo da se nisu rukovali, ali Paola ga je odvukla natrag u auto i već su se svi osim Lare, koja je rukom signalizirala neka odu i ostave je,  vozili prema imanju. Osim svih njih, na imanju su bili Paolin brat sa suprugom Anom i troje djece, gitarist i bubnjar iz Paolina pratećeg banda, Ana Ugarković, Paolina prijateljica i kuharica, ali i ostarjeli američki pjevač Bruce Springsteen sa suprugom.

Čitav dan je proletjeo velikom brzinom jer je Paola imenovala Danijela „šefom od roštilja“ zato što „nitko ne roštilja ko Slavonci“. Danijel je uživao u ovom zaduženju, pijuckao pivo i veselo okretao ražnjiće od tofua i povrća za Danicu i Paolu, a zatim sočne odreske i ćevape za ostale. Paola mu je za uzvrat dopustila da odabere glazbu, iako je znala što je uvijek njegov prvi izbor po pitanju glazbe, tako da su Kentom te subote odzvanjale slavonske tamburice. Polako se počela spuštati noć a Danijel je i dalje stajao iza roštilja i okretao posljednje ćevapčiće na već gotovo ugaslom žaru.

„Ej, ti!“ začuo je glas koji mu je prilazio s leđa. Okrenuo se i ugledao Laru, prvi puta nakon što su je jutros ostavili da urla na radnike.