Sutra u Opatiji počinje polufinalna večer Dore. Dora je ono što svi pljujete i zgražate se ponuđenim pjesmama i finalistima a na kraju ipak gledate a možda i glasate.
Meni je ove godine Dora posebna zato što se na njoj natječe i naša prijateljica i izvrsna pjevačica Jelena Radan i to s odličnom pjesmom.
Ujutro idemo u Opatiju gdje ćemo je bodriti na licu mjesta a od vas bih molila da ukoliko gledate polufinalnu večer i poželite glasovati za neku pjesmu, glasate baš za Jelenu. Pjesma samo možda nije u stilu Dore, no možda je došla vrijeme da nas barem jedne godine u Europi ne predstavlja pjesma tipa "minus i plus ko Amer i Rus", znate već što mislim, nego pjesma s dušom, kvalitetno napisana, aranžirana i izvedena.
Poslušajte je i sjetite se dati koju kunu i glas za Jelenu, a indirektno i za moj produženi boravak u Opatiji, odmor mi je više nego potreban. Hvala!
(Prijatelji služe za to da te u svakom trenutku mogu izvući iz najdublje depresije u koju si pao, barem meni. Imam ih malo ali zato nema tih dragulja i zlata za koje bih ih (pro)dala. Zadnjih dana mi sve nešto naopako ide, mučimo se s raznim problemima i stalno kukam i žalim se, a onda dobijem ovako nešto od moje Lu i ne preostaje mi ništa drugo nego smijeh i smijeh i smijeh. Uživajte!)
Je li pukla jedna od najčvršćih veza?
Dok George Clooney tuguje, Tedica u prisutnosti tajanstvenog ljepotana ispija koktele
Dok najpoželjniji neženja tuguje, Tedica je Valentinovo provela u društvu, posvečujući pažnju tamnokosom mladiću. Podsjetimo, megapopularna pjevačica Tedica i Georg Clooney upoznali su se prije tri godine na humanitarnom koncertu koji su organizirale udruge za zaštitu životinja, Tedica je pjevala, a Georg je dao veliki novčani doprinos. Poslije toga su bili nerazdvojni, iako su se zaklinjali na vječnu ljubav, Tedica je odbila svaku Clooneyevu prosidbu, što njega nije spriječilo da joj za rođendan pokloni jaguar, a za nagradu što je dobila prošlogodišnjeg Grammya poklonio joj je "kućicu" od 200-tinjak kvadrata u Malibuu.
Tko je to osvojio Tedičino srce?
Njihova veza počela je pucati kada je Tedica u Europi snimala dio filma sa Eastwoodom, iako su kritičari bili vrlo skeptični, pa su čak i ismijavali hrabar potez Eastwooda, film je ipak nominiran u mnogim kategorijama, između ostalog i za glavnu žensku ulogu, za Oscara. Iz bliskih izvora GFeorg Clooneya saznali smo da mu je Tedica vratla kljuć od kuće te automobil, no da se on nada da će mu se Tedica vratiti. Tedica je ulovljena kako se u Zagrebu zabavlja sa svojim najboljim prijateljima Loo Sprinsteen i Davorom Šukerom, te tajanstvenim mladićem.
Tedičini najbolji prijatelji, Loo Sprinsteen, poznate pjevačica i Davor Šuker, poznati nogometaš, koji su, navodno, krivi za prekid Tedice i Georgea.
Preko glasnogovornika Tedica je poručila: Da, George i ja smo prekinuli, ali ostali smo u prijateljskim odnosima. Došla sam se u Zagreb odmoriti od svega, nisam u novoj vezi, Nane mi je samo poznanik. No iz bliskih izvora saznajemo nešto drugo. Navodno je njihova veza pukla zbog Clooneyeve ljubomore i više ne razgovaraju, a tajanstveni Nane je dobar prijatelj Davora Šukera, poznatog europskog nogometaša (Real Madrid, Arsenal), Slaven Bilić, te saznajemo da su puno više nego prijatelji, ili poznanici, kako Tedica to kaže.
Pričam maločas s jednim Zoranom koji će za cijelu priču postati važan vrlo skoro. Upoznajemo se i pita me koliko dugo sam u Zagrebu, kako to da sam odselila iz Osijeka, imam li se namjeru vraćati i sve ono što vas već pita netko iz vašega kraja kada se sretnete i upoznate negdje daleko od kuće.
Istina, Osijek ima golubove, ali nema golubove koje sam primjećivala odrastajući. Ili sam se možda ja promijenila pa s godinama počela primjećivati druge stvari i druge stvari su mi postale važne. U Zagrebu su mi golubovi važni. Kako živim u centru grada viđam ih svaki dan. Neki mi dolijeću na balkon, neki u dvorište, njih hranim svakodnevno, a neki me pozdrave kraj pekare i žicaju koji slanac ili putar kiflicu. Da, ja sam ona žena koju ćete kroz trideset godina sretati na ulici kako priča s golubovima i mačakama lutalicama, a danas bih vam da me sretnete bila simpatična mlada žena koja simpatično priča s golubovima. Ražaloste me vozači koji brzo voze i pogaze nekog mladog i neopreznog goluba, ražaloste me neodgojena djeca i roditelji koji se njima ne bave nego ih puste da trče za golubovima, love ih vozeći se biciklima i remete im popodni drijemež na zubatom suncu.
Golubovi su uz par humanoidnih iznimaka meni daleko najdraži stanovnici Zagreba. A ovo mi je jedna od najzagrebačkijih i najdražih pjesama svih vremena:
Tako da ovu dragu pjesmu poklanjam za dan zaljubljenih svome voljenom Zagrebu i njegovim i mojim golubovima.
Prolazim ponekad neobavezno pored mog, dobro Todorićevog, Konzuma na Britancu i unutra nema gužve, milina od atmosfere, lagana glaza, neki Novi fosili ili tako nešto, vesele prodavačice brbljaju, nekoliko kupaca. No, ono trena kad ciljano idem u taj isti Konzum pa makar to bilo kao danas po samo pola litre mlijeka, taj Konzum se pretvara u noćnu moru. Danas je red za blagajne došao čak do sokova, tko zna o čemu pričam sad će se zgroziti, dakle daleko od kruha, sireva, alkohola, kava, mlijeka, sve do sokova. Stojim s pola litra mlijeka koje mi je trebalo očajnički jer ne pijem kavu bez mlijeka a čeka me naporan dan na poslu.
Nije meni čak ni taj red problem, ni čekanje, imam svoju glazbu u ušima da ne čujem kretenski Magazin i ignoriram ljude barem u toj dimenziji osjetila sluha, kad ih već mora gledati, njušiti i pipati. Babac iza mene me je pet puta gurnula kolicima, valjda sam presporo stajala u redu. Bez isprike naravno. Peti put sam se okrenula i pogledala je glupavo. Nije me više gurala. Gospođa ispred mene je toliko smrdjela da sam stalno sagibala glavu i njušila svoj šal kako ne bih osjećala miris prženog luka u 9 ujutro. Strašno nešto kako su ljudi neobazrivi. Vrhunac ksenofobije dosegla sam na samom cilju. Kako svi stojimo u jednom redu a kasnije se račvamo jer radi 6 blagajni, svatko je pred samim ciljem nervozan i gleda koja je blagajna sljedeća. Tako i ja. No, poziva me blagajnica i ja veselo krećem naprijed. U tom trenu niotkud se pojavljuje neki gospodin, koji to nije, da se razumijemo, i istrčava pred mene tom brzinom da me skoro pomeo.
Ni snašla se nisam a blagajnica mu veli kako sam ja sada na redu a ne on, ja samo potvrdnu kimnem glavom. On se okrene prema meni i veli ovim riječima: „Ma šta je ona, ja sam na redu, ja sam invalid!“ Ja se pomaknem unatrag, pogledam ga i kažem: „Ispričavam se, nisam vas vidjela jer ste stajali iza mene, ali ako ste invalid, izvolite naravno ispred mene!“ iako nije imao ni kolica, ni štap, ni štake, niti bilo što po čemu bih, da sam ga vidjela, mogla shvatiti da je osoba s invaliditetom.On na to uzvrati ovim riječima: „Ma svi vi mladi ste za kurac! Ja sam invalid da! Ja sam se borio! Ja sam peteespeovac! Gonite se svi u Srbiju!“ Tu je vrag odnio šalu i samo sa se maknula u stranu a blagajnica preuzela njegovu robu i počela skenirati, ali on nije prestajao, na sav glas se derao kako se on borio za to da sam ja sad tu živa i zdrava i tako bahata da invalide ne puštam ispred sebe. No, prošlo je i otišao je, blagajnica i ja još malo brbljale na tu temu i otišla sam na posao. Boljelo me to. Ne toliko to što sam ispala bahata glupača u njegovim očima, a to zbilja nisam jer sam itekako osjetljiva na sve marginalizirane skupine, pogotovo osobe s invaliditetom, nego više zbog svega toga što sam i sama prošla u ratu, moj tata, rodbina u Vukovaru, djeda... ali mi uvijek tako šutimo o tome i neki drugi imaju statuse invalida, sređene braniteljske mirovine, urlaju na sav glas i busaju se u prsa. Baš jadno nekako.
A potištena sam zadnjih dana i više nego inače. Bila sam u Osijeku, prošla je godina dana kako mi je baka umrla, pa smo se skupili, bilo mi je lijepo čak. Nego, drugo nešto sam shvatila, otkako bake više nema, ja sam postala glavno rame za plakanje za svu bližu i dalju rodbinu. Ne znam kako je do toga došlo?! Kužim samo da su baki prije svi dolazili, kukali za pomoć, savjet ili samo na kavu, a sada sam odjednom to postala ja, posve nesvjesno. U petak mi dolazi stric iz Vukovara, taj jedini živući rod tamo, nesređen skroz ali ne urla da se borio i bio u logoru, ide u bolnicu konačno, dočekujem ga na kolodvoru, mog Ivicu Kičmanovića od 50 godina, pa ga moram vozati i vodati velikim gradom i ministarstvima. Prije ga je baka vozala iz Osijeka, ali nisu sve stigli obaviti.
