Sretna na toj nekoj razini na kojoj bismo svi trebali biti sretni, živi smo, preživjeli još jednu godinu, manje-više smo zdravi, sposobni gurati dalje. Voljena sam, volim. Nisam gladna. Nisam na ulici. Ne granatiraju me kao ekipu u pojasu Gaze. Kvaliteta života mi se poboljšala jer odnedavna imam i auto a i mjesecima sam fino zarađivala.
Tužna jer sam postala bolno svjesna prolaznosti i smrtnosti. Ne nalazim načina da to prihvatim i to ide tako daleko da u sljedećoj godini ozbiljno razmišljam o tome da potražim stručnu pomoć kako bih posložila neke kockice u glavi. Otkako je Baka umrla početkom godine, užasno se bojim za sve drage i mile ljude, bojim se svakog jutra pogledati na mobitel i ako ugledam propušteni poziv iz Osijeka, smrznem se, mislim da se nekome nešto dogodilo. Tata je imao te neke fatalističke ispade od kojih mi se povraća, kao, on je sad sljedeći na redu, pa tko zna hoću li dočekati sljedeću godinu i tako to, a mene to boli strašno. Mama kaže da se tako osjećam zato što patim od Petar Pan sindroma, ne želim odrasti, suočiti se s nekim činjenicama. Vjerojatno je u pravu ali ja ne mogu bolje, barem ne sama.
Nezadovoljna jer nisam ostvarila baš ništa od nekih velikih osobnih postignuća, onako kako sam prije uskoro dvije godine prestala pušiti – i dalje sam debela, ne volim samu sebe, ne poštujem se jer nemam previše razloga za to, vrtim se u tom nekom začaranom krugu iz kojega nikako da se trgnem, po pitanju obrazovanja ništa nisam napravila, nisam čak ni upisala tečaj excela ili portugalskog što sam planirala početkom ove godine. Ispada da sam cijelu godinu provela u čekanju, planiranju i maštanju. Od nekoliko jako dobrih poslovnih prilika nisam napravila ništa, baš ništa, i ponovno sam tamo gdje sam bila i početkom godine, s tom razlikom da ću u 2009. vjerojatno teže doći do normalnog posla i zarade. Upustila sam se također u nešto posve eksperimentalno, ali o tome ne mogu još pisati – ako upali, a nadam se da hoće, bit će dobro, a ako ne upali, najebala sam. Zbilja.
Zahvalna sam prijateljima koji me vole i raduju mi se svaki dan, prihvaćaju me ovakvu kakva jesam. Ja njih neizmjerno volim i svaki dan Bogu zahvaljujem što me blagoslovio i okružio dobrim ljudima a loše maknuo dalje od mene. Za jednu od ovih dobrih, najboljih, sljedeća je godina prijelomna, a preko nje i za još nekoliko nas koji se svakoga dana radujemo njezinoj sreći i oporavku. A svima ostalim želim sve najbolje, zdravlje, zdravlje, zdravlje i veselje.
To želim i svima vama koji ovamo navraćate, barem onima od vas koje neću vidjeti.
Sebi želim također zdravlja, razboritosti i širom otvorene oči.
Užasno. Do te mjere da bih nekome glavu razbila al ajde neću, Božić se bliži, srca se vesele. Aha, baš se vesele i bujici ljudi na Ilici i debilima koji kupuju i kupuju kao da se bliži kraj svijeta. Ne razumijem to zbilja. Nekada zbilja čeznem za mračnim, hihi, danima komunizma kada je obilježavanje rođenja maloga Isuseka predstavljalo nešto uzvišeno, sveto ako hoćete, a ne ovu suludu strku za novcem, za trajbanjem novca, kupovanjem imbecilnih poklona i tako.
Imam i neke odluke božićno-novogodišnje, ali o tome sutra, idem sad piljiti u tv.
Eh da, još nešto. Molim vas pogledajte ovu slikicu s index.hra pa vi meni recite tko je ovdje lud. Naslov pročitajte! Ako ovo nije fuj naslov, ja bum se sutra skinula gola i plesala po trgu!
Danas mi ja takav nenormalan dan da ga jednostano imam potrebu sumirati na papiru tj. tipkovnici tj. monitoru.
1. Prvi put sam fizički bila nasilna prema nepoznatoj osobi. Nisam imala prijevoz i mačića Mihu (proljev dobio) vodila kod veterinara. Derao se kao da ga kolju pa sad ga izvadila iz transportera i on se, micek rođeni, odmah uvukao ispod moga šala i ušuškao u jaknu. To nije dugi put (nekoliko stanica tramom i onda jedna busom) a i odabrala sam vrijeme kada u prometalima nije gužva. No, na jednoj stanici Babetina Jebena (inače volim senior citizens, pogotovo otkako mi Bakica umrla, ali ovo je takva odvartna babetina bila da moram prostačiti). Vrata široka, nikoga na njima, ona ulazi, skreće desno, prolazi pored mene i drukne me laktom u leđa iako je imala bajnog mjesta. But never you mind, ne reagiram. Na sljedećoj stanici Babetina želi van a to demonstrira coktanjem jezikom i „daj se makni, dripac balavi“ riječima upućenima jednom djetetu koje joj fakat nije smetalo. Kako sam na toj stanici i ja izlazila, primakla sam se vratima i Babetina ostala iza mene. „Ideš ti van na Selskoj?“ pita. „Idem“. Ona šuti i puše mi u vrat. Stižemo na stanicu, ona me gurne, ali zbilja gurne lijevima laktom i to tako jako me opali u sisu da mi se omakao spontani jauk. Neki gospodin joj veli „dajte se ne gurajte, gospođo, svi izlazimo“. A ona mrtva hladna „Ma mičite se, bagro, mlađarijo, i udari gospodina šakom u nadlakticu a mene ponovno laktom i valjda pola milimetra od Mihe koji je posve unsuspecting spavao na mojim prsima. Poput onog jauka od maloprije, ja sam spontano Babetinu Jebenu uhvatila za ruku, zapešće, i rekla „aj sad! aj sad!“ Jebi ga, Babetina nije računala da se iza mojih toplih okica krije mrga od 1.80m koja bi joj ruku slomila u trenu ako joj netko takne milo malo macasto. Ustuknula je i ušutjela pa sam joj pustila ruku. Tramvaj stao, babetina izašla prva, mi svi za njom. Kad se odmakla nekih 10m, okrenula se i povikala gospodinu, koji se skup sa mnom zgražao nad njezinim ponašanjem, „daboga krepo!“ a meni pak „daboga ti krepala ta mačka!“ Gospodin i ja smo se istog trena počeli smijati. Kako me je Babetina raspizdila, isooooo, bolje da ne pričam, sva sam se osula.
2. That brings me to my next topic. Zovem tatu danas, di si, šta si, kupio sam ti auto konačno al ništa ne smiješ pitati i ne smiješ reći mami i bratu, sve ćemo se dogovoriti, čeka te već. Dobro pa sam sjedila jer bih inače pala u nesvijest. Moji meni već mjesecima žele „izaći u susret“, tako se to kaže, i skeširati mi lovu za neki auto konačno, jer ja nemam par tisućica eura ali im ih mogu otplatiti u mjesečnim ratama a da mi ne uzmu auto ako koji mjesec slučajno ne platim. Ha. To sve ima prednosti i mana. Složila sam prije godinu dana valjda moje uvjete, pomogao mi prijatelj Neno, a odlučili smo autić tražiti u Osijeku jer su tamo, pogađate, auti jeftiniji nego tu, a i tamo mi se tata i brat mogu time baviti, ovdje baš nikoga nemam sa sličnim afinitetima. No ta potraga za autićem pretvorila se u potragu za Eldoradom, te ovo nema, te ovo ne valja, tek korejski je, te bla i bla, ja odustala u međuvremenu i sigurno dva mjeseca nitko ništa nije spomenuo. I onda danas ovo. I sad ne smijem pitati koji, kakav, koje boje! Istog trena sam smislila poslat Kumove na đir mojom ulicom ali me Stari pročitao i auto nije tamo. Bah. Kako ću izdržati dva tjedna? Oh, današnja vožnja tramvajem s bolesnim micama je nadam se bila posljednja do daljnjega.
3. Još nešto je bilo danas ali se ne mogu sjetiti. Odnosno mogu!!! Bracika mi danas dobio petaka iz engleskog jezika za pravnike! Prva prvcata petica na njegovu faksu, što možda nekima od vas nije čudno, poznajući mene štrebericu, ali nama svima koji pratimo dug put moga Bracike preko pravničkog trnja do zvijezda i Zavoda za zapošljavanjeje ovo itekako big deal. Bracika, ne daj se!
4. Hm, velika ljubav jedne moje drugarice, nazovimo je Mu ili Mu-Mu (da ne skužite o kome pišem) je danas u Osijeku postao počasni građanin meni najdražeg grada na svijetu. Fotke još nemam ali čekam i čekam. Usput budi rečeno, danas je 222. rođendan Mog Osijeka Punog Sunca, pa sretan ti rođoš, grade moj!
