Dvije godine

Kako se uključiti, kako pomoći? 

tedi ana zauvijek!

| tedica | 26. studeni 2008 15:58:22 | (4) znatiželjnih

Zaklada

Ovih dana ste mogli čuti ili pročitati o nekim nesporazumima u Zakladi. Mene je to toliko nerviralo da bi bilo bolje da šutim... ali ne mogu. Odlučila sam na ovom blogu izbacivati sve frustracije vezane za posao, privatno, razne aktivnosti i tako, žao bi mi bilo da „odumre“, mada je istina ono što mi je prije nekoliko dana napisao jedan „obožavatelj“ – zamolio me da se vratim na blog.hr jer mi, otkako sam prešla ovamo, nedostaje inspiracije. To baš nije istina u cijelosti, jer po counteru vidim da mi broj čitatelja nije opao, a ovdje barem zadržavam prividnu anonimnost za razliku od blog.hra gdje postoji opasnost da ti svaki članak završi na naslovnici, htio ti to ili ne, pa dobiješ niz (ne)dobrih komentara i imaš osjećaš da nekome moraš pojašnjavati neke stvari. Zato mi je ovdje cool jer mogu pisati što god hoću, izbacivati frustracije, negativnosti i kunem vam se, ovo piskaranje ima na mene posve oslobađajuće djelovanje.

No, da se vratim na ovo s početka. Dakle, Mato Bulić prije nekog vremena kontaktirao je Zakladu i iskazao časnu namjeru i želju da dio novca koji će sutra zaraditi u, pretpostavljam, prepunoj Ciboni daruje našoj Zakladi. Kao što smo do sada višeručke prihvaćali sve donacije, naravno da se i na ovo pristalo, bez previše razmišljanja o eventualnim posljedicama. Da je mene recimo netko pitao bih li uzela lovu od Mate Bulića ili Thompsona istog trena bih mu rekla DA! Bez razmišljanja. Sad dolazimo do onoga da sam ja ovdje u poziciji da branim nekoga tko NI PO ČEMU ne odgovara mojem svjetonazoru, odgoju, pa i glazbenom (ne)ukusu. Thompsona, koji mi se osobno ne sviđa još od Čavoglava (ljude sa svega dva zdrava zuba u ustima ne percipiram uopće!) a pogotovo mi se ne sviđa otkako je počela cijela fertutma s „crna legija“ majicama i likovima koji mu dolaze na koncerte. Ne poznajem uopće njegov repertoar, a sviđa mi se samo „Lijepa li si“ pjesma, više onako kao PTSP-ovki i, na moju veliku žalost, istinskoj zaljubljenici u ovu sjebanu zemlju, a ostalo mi je sve neki mišmaš od pastirskih pjesama koje pucaju na najniže, da ne kažem bazične, ljudske emocije, ono što sigurno prolazi. No, s druge strane, vođena onom krilaticom „pa zar smo se za to borili“ kao višegodišnja borac (ne znam žensku inačicu!) za ljudska prava i slobode, nepojmljivo mi je da se u Hrvatskoj zabranjuje nešto što ne krši hrvatske zakone, jer, koliko sam shvatila, osim spornog stiha s početka već spomenutih Čavoglava koji strahovito podsjeća na ustaški pozdrav a Thompson veli da nije, u njegovim stihovima nema ničega što potiče na nasilje, šovinizam. Istina, njegove pjesme su nacionalističke, pa kome milo a kome pravo, no on time ne krši niti jedan zakon a bogme ne ugrožava niti jednu manjinu ili marginaliziranu skupinu. Ja ga jednostavno ne volim ali to nije razlog da mu zabranjujem pjevanje.

O Mati Buliću ne znam baš ništa, znam mu dvije pjesme od kojih mi je posebno draga ona filozofska „nije čaša kriva što je čaša“, koju bi svakako trebalo uvrstiti u neku Antologiju hrvatske gluposti, ali znam da je (navodno) dobar čovjek, da pjeva humanitarno već godinama, a po meni su to kvalitete koje cijenim i kod prijatelja i poznanika pa zašto ih onda ne bih cijenila kod čovjeka kojega ne poznam. To što je on kum s Marko Perkovićem ili Simom Simićem me se ne tiče.

No, u već spomenutoj Zakladi su se zbog ovoga koncerta pojavila dvije struje: jedna koja već (skoro) dvije godine radi bez pogovora, vođena mudrom glavom i toplom rukom tete Marije, i druga, to su zapravo dvije osobe, koja se nije u Zakladi pojavila već (skoro) dvije godine a dolaze kada u Zakladu ili na neke naše aktivnosti dolaze kamere i fotići. E, njima je smetalo da se jedan Mate Bulić i jedan Thompson odriču dijela honorara za pomoć Zakladi (kojoj treba sva moguća pomoć jer je nema od onih od kojih bi trebala imati, čitaj: države) jer da njihov angažman nosi Zakladi negativan imidž!

E, sad ne bih mogla nastaviti bez spominjanja imena, a nisam govno kao oni da s povjerljivim informacijama idem u javnost (jer blog je ipak javni servis!) pa ću sada stati. Htjela bih vam samo reći da stvari uglavnom nisu onakve kakvim ih mediji žedni krvi predtsvaljaju! Najbolja mi je bila jedna novinarka koja je nazvala tetu Mariju i rekla da joj je ta i ta dala njezin privatni broj moba i neka se očituje. O gluposti, o taštino!

| tedica | 20. studeni 2008 11:26:52 | (19) znatiželjnih

Stoji Grad

| tedica | 18. studeni 2008 8:09:35 | (7) znatiželjnih

Davor Šuker i Osijek, osobni osvrt

Slušam vijesti i posljednjih par dana kroz sportsko-zabavne sadržaje se provlači tema o imenovanju Davora Šukera počasnim građaninom moga rodnog grada. Jučer je taj prijedlog konačno dobio svoj epilog i gradsko vijeće je odlučilo da će Davor titulu ipak dobiti. Kažem ipak zbog toga što se otkad je prijedlog izašao u javnost rade vijesti o tome tko je za a tko protiv, pa tako intervjuirani Davorovi profesori i neki kolege misle da je to u redu, a neki navijači, nazovimo ih „pijane beskorisne bitange“, i neki Osječani, nazovimo ih „tipični Osječani“ a naziv ću pojasniti za koji tren, su protiv.

Argumenti protiv imenovanja su sljedeći, koliko sam površno načula: Davor Šuker već godinama ne živi u Osijeku, ništa nije dao Osijeku, u matičnom naselju Vijenac Ivana Meštrovića i školi Vijenac nije ništa napravio pa čak ni platio košnju trave ili sređivanje fasade roditeljske zgrade, svoju Nogometnu akademiju nije otvorio u Osijeku nego negdje u Istri, postao je skupštinski zastupnik u Zagrebu i bla, bla i bla. Sad, možete to gledati i shvatiti ovako: ja sam poput Davora Šuker emigrirala iz rodnog grada pa me ova priča boli na toj razini da se još uvijek nadam kako ću dobiti Nobelovu nagradu za mir ili barem ekologiju pa će jednog dana moje sada već bivše sugrađane intervjuirati po ulici i oni će za mene reći: „Tedica? De te mi je nemojte spominjati, molim vas, pizda obična, davnih dana otišla iz Osijek, sad je dobila tu neku nagradu, moš mislit, Nobelova nagrada, pih, pa dobilo ju je već hrpa ljudi prije nje, pa ko je ona da bi je sad proglasili počasnom građankom?!“ Tako će to biti i boli me unaprijed pa sam eto i u slučaju Davora Šukera vrlo pristrana.

Ovo me dovodi do naziva „tipični Osječanin“ koji vam želim pojasniti. Ne znam je li situacija ista s drugim gradovima u Hrvatskoj, pretpostavljam da nije jer otkada sam u Zagrebu, upoznala sam ljude iz raznih dijelova Hrvatske i čini mi se da jedino ja imam ovaj problem. Da vam dočaram, idem neki dan Ilicom i na udaljenosti od nekih 20m ugledam jednog dečka iz srednje škole, nazovimo ga Pero, kako mi ide u susret. Pero mi nije samo poznanik nego i bivši prijatelj, ali bivši u smislu da nas je vrijeme i odrastanje razdvojilo a ne neka svađa. Znam da Pero, kao i ja, godinama već živi ovdje, ali se do sada nismo ssusreli. I sad, ugladam ja njega, usta mi se razvuku u osmijeh i malo je falilo da mu potrčim u zagrljaj, a on pogleda kroz mene kao kroz bilo koga nepoznatoga. Uhvatim ga za rukav i onda se onako lažno, posve prozirno strese, heeeeeeej, Tedi, o Bože, pa otkud ti ovdje. Mislim si, da zbilja, mene ovakvu sitnu nisi vidio. Završili smo kasnije na cugi u Vinceku i rekla sam mu da mi je to „tipično osječko“ ponašanje a on se složio, kune se doduše da je bio uvjeren da ću i ja njega ignorirati na sličan način pa je zato planirao samo proći. I nije to prvi takav slučaj, već sam s dosta ljudi pričala o ovom fenomenu i svi se slažu da ne znaju zašto to ljudi rade, ali rade to. Ja ne. Mene obuzme takva sreća kada nekog poznatog ugledam ovdje da bih i nekog koga samo znam iz viđenja najradije zagrlila i poljubila. No, otišla sam daleko od početka priče.

Uz ovo „tipično osječko“ ponašanje, Osječani su proteklih dana u nekih kratkim intervjuićima koje sam vidjela u prilogu ovoj vijesti pokazali još jedan „tipično hrvatski“ obrazac ponašanja. Usuđujem se ovo reći, jer sam dovoljno vremena provrela živeći i radeći među strancima i u stranim zemljama, da neke fenomene i stereotipe lakše uočavam. Hrvati jako teško podnose uspjeh i to u toj mjeri da se uspješni ljudi uglavnom omalovažavaju i svode na zajedničke nazivnike tipa „tajkun“, „lopov“, „prodana duša“, „sponzoruša“, itd., niz nastavite sami, nebitno radi li se o uspješnom poduzetniku tipa Todorić ili uspješnom sportašu tipa Davora Šukera. Da se razumijemo, o nekom Kerumu ne znam baš ništa, ili skoro ništa, ali barem nisam zapamtila da je tijekom zlatne ere slavne hrvatske privatizacije upropastio nekoliko firmi i tvornica da bi se obogatio kao Gucić recimo, ne pamtim da je nekoga ubio ili na bio koji nečastan način došao do uspjeha u kojem uživa poput moga bivšeg sugrađanina Glavaša, a o njemu ili njima uglavnom čitam i čujem kao o „tajkunima“, „seljačinama“ i „primitivcima“. Dobro, ovo možda nije sjajan primjer ali palo mi je napamet i to. Onda recimo Blanka Vlašić, dok skače i osvaja prvenstva i zlatne medalje sve je ok, ali ako na Olimpijadi osvoji „samo“ srebro, to više nije dobro, jadna ona, plod je beskompromisne i bolesne ambicije svoga oca, upropaštena. Konačno i Davor Šuker, dok je osvajao titule poput Zlatne kopačke na Svjetskom prvenstvu 1998. bio je dobar, odličan, Osijek se tresao od ponosa, barem neko vrijeme.

Sav entuzijazam u Osječana padne nakon otrežnjenja valjda. Da za nogometaša njegova ranga navijači njegova prvog profesionalnog kluba iz njegova rodnog grada danas govore da nije zaslužio barem simboličnu titulu, pišu grafite protiv njega... zaista to ne razumijem. Ja, koja sam apsolutni antitalent za nogomet i zapravo prezirem sve što se uz nogomet veže, od besmisleno visokih honorara, ugleda, do manekenki i naslovnica, morala sam napisati ovaj članak u njegovu obranu, a fakat nisam raspoložena u posljednje vrijeme ni da mislim o svome životu a ne o Davoru Šukeru.

Boli me i nije fer. Nema veze čak ni to što je jedna moja prijateljica, nazovimo je Lucija i recimo da ima i blog, djetinje zaljubljena u njega pa sam je čak u Osijeku vodila do Davorove osnovne škole i rodne zgrade, jer sam se uvijek zgražala njezinim izborom zgodnih muškaraca, pogotovo ovog Davora i jednog Novice.

Sad će Lucija reći da sam ja uvijek na „ego tripu“ pa čak i osvrt na Davora Šukera pretvorim u osobnu priču, ali što mogu, kad je situacija zbilja takva. Prije već spomenutog Svajetkosg prvenstva u nogometu 1998. godine, kad god sam putovala i pitali me otkud sam iz Hrvatske, rekla bih četvrti grad po veličini na krajnjem istoku zemlje, rijetko kada spomenuvši ime Osijek jer ono uglavnom ne bi nikome ništa značilo. Pitali bi me je li tamo bilo rata, je li to blizu Vukovara, Srbije, Zagreba, Dubrovnika i slično, a te godine 1998. se sve promijenilo. Zamislite ovu situaciju, ja u Hamburgu, dobila stipendiju od nekoliko tjedana i tamo se educirala neko vrijeme, upoznam dečka iz Kenije, crnog kao moje prezime, kratko se upoznamo i pita me otkud sam, ja klasično odgovorim a on ni 5 ni 6: Ist das Osijek vielleicht, deine Stadt?“. Ja iznenađena, a on veli „Davor Šuker kommt aus Osijek nicht wahr?!“ Ja, ja und ja, Davor Šuker und ich! Ako nekome ovo zvuči bezveze, žao mi je, meni je značilo puno, najviše zbog toga što netko konačno Osijek može locirati i što me ne ispituje o ratu, od toga mi je najviše bilo zlo, tih sućutnih, tugaljivih pogleda i pitanja o stradanjima. Konačno nešto pozitivno! Ok, nitko nije znao da iz Osijeka (osim mene u budućnosti) već dolaze dva nobelovca (tko pogodi koji su, dobije čokoladu ili kesten pire!), a da ne spominjem druge slavne i možda zaslužnije građane, a meni je i ovo bilo dosta. U sličnoj situaciji sam nakon ovoga u Hamburgu bila još nekoliko puta... Šuker, Šuka, Suka, Zucker, svakako su ga izgovarali, ali su preko njega znali za Hrvatsku a neki i Osijek. Već spomenuta Lucija je u Parizu imala istu epizodu, neki drugi prijatelji istu u Južnoafričkoj Republici, tako da odgovorno tvrdim da je Šuker postao nešto poput brenda Osijeka, bez obzira što kohortaši ili drugi besprizornici mislili o tome.

Argumenti da nije dovoljno dao ili donirao Osijeku mi isto ne znače baš ništa jer nisu provjereni, a možda Šuker nije kao neki drugi koji poklone nešto ali samo pod uvjetom da ih prati hrpa novinara, fotića i kamermana da njihovu velikodušnu donaciju i zabilježe. Ne znam zašto je nogometnu akademiju organizirao u Istri, mogu samo pretpostaviti da mu grad Osijek nije išao na ruku sa zemljištem, ne znam, nagađam samo, a nekome u Istri je očito više bilo stalo do toga da se to tamo organizira. Iskreno, da ja organiziram tako nešto, ne bih to napravila u Osijeku nego negdje ne moru, da bude ljepše, atraktivnije i da zaradim više novaca, razmišljam realno. Ja Osijek volim najviše od svih gradova na cijelom svijetu jer sam u njemu proživjela sve najljepše što sam mogla, sretno djetinjstvo i mladost, koliko god to nekome čudno bilo, mislim zbog rata, poraća i toga. U Zagrebu sam isto doma, obožavam Zagreb, ali srce mi je zauvijek u Osijeku. No, to ne znači da želim živjeti u Osijeku, da želim tamo graditi kuću ili stan, svoj život i budućnost. I nikoga se ne tiče zašto je to tako.

Jednoga dana kada dobijem Nobelovu nagradu, u mojem životopisu će stajati „born in Osijek“, ne u Beču, Zagrebu, Puli ili gdje već tada budem živjela. Da, samo zbog toga što sam rođena u Osijeku, očekivala bih da mi rodni grad dodijeli titulu počasne građanke Osijeka!

Baš zbog toga što Davoru Šukeru svugdje piše da je rođen u Osijeku, a ne u Zagrebu, Madridu, Sevilli (Lucija, nastavi niz!) i zato što razvlači po osječki kao ja i moja kuma iako je otamo otišao prije dvadeset godina a po kohortašima se već deset godina nije pojavio u gradu, baš zbog toga mu treba dati tu titulu i pljujem u lice svima koji se tome protive i kažem im da su sitne duše, puna jala i malograđanske oholosti i gluposti. Najbolje su mi face koje su novinari uzeli kao „građane OSijeka“, sve do jednoga neki Čola, Bole i Maki, bokte, ni imena nemaju, neka bagra s VBK, strava jedna, nemojte me sramotiti po bijelom svijetu. Koliko čujem, titulu počasnog građanina grad je dodijelio i Hansu Dietrichu Genscheru i Aloisu Mocku, koji su za vrijeme rata pomagali lobirajući za Osijek i Hrvatsku pa ne vidim da su protiv njih ikada pisani grafiti iako su bili tamo svega dva puta u životu a u zadnjih deset godina niti jednom. Karikiram, ali znate što mislim. Užasno me nervira da iz Osijeka nikako da dođe neka dobra, pozitivna priča, nego samo sranja, jal i glupost.

| tedica | 12. studeni 2008 11:37:01 | (19) znatiželjnih