5.
„Brigi, zakasnet ćemo, nemoj me sekirati jer ću sama otići i ostaviti te ovdje, dosta mi je tvojeg spavanja!“
Danica je koračala lijevo-desno uz Brigitino uzglavlje a nekoliko puta joj je protresla i jastuk.
„Eeeeeeeevooooo, đizs, kak si naporna, Danče, pa pospana sam i vino me ubilo sinoć.“
„Je, vino te ubilo... nisi trebala toliko piti, znala si da u podne letimo. Lele, lele, pa već je 10 sati, diži se odma sad il ja idem bez tebe a ti kak oćeš, čuješ me!“
Brigiti se svaki njezin korak u petama devetcentimetarskim potpeticama urezivao duboko u svijest i bio jako bolan, kao da joj je hodala po tjemenu, ali i opet je Danica bila u pravu, pretjerala je sinoć s alkoholom i s onim crnim dečkom kojemu se trenutačno nije mogla sjetiti imena ili nadimka ali sjetit će se sigurno kasnije kad se posve razbudi i popije kavicu.
Danica je strašno voljela Brigitu i ostale najbolje prijateljice ali na trenutke je mislila da bi bila u stanju zadaviti svaku od njih.
Kod Brigite joj je smetala opuštenost u svakoj situaciji, drvlje ili kamenje padalo, Brigita će popiti kavicu, zapaliti cigaretu i reći „What's the rush, ajmo polako“.
Paola ju je izluđivala životnim prioritetima, malo je s njom na Grenlandu, sprječava pokolj mladih tuljana, a već sutra na snimanju editoriala za Vanity Fair ili na St. Bartsu s Georgeom.
S Larom nikada nije bila sigurna koliko je blizu granice njezine tolerancije, jer ona je bila najdivnija osoba na svijetu, suosjećana i nježna, ali ako bi dotaknula neku neželjenu temu, bila je u stanju otići i na Antarktiku samo da se u to ne upušta.
Marta ju je fascinirala lakoćom obavljanja najsloženijih pravnih slučajeva, pa čak i iz kaznenog prava koje je mrzila, i istovremenom nemogućnošću dolaženja na vrijeme.
Prebacila je kaput preko ruke i viknula Brigiti: „Čekam te na recepciji točno 10 min a zatim uzimam taksi i idem na aerodrom. Karta ti je ispred ogledala. Ćaooo.“
Brigita sve izrečeno nije ni percipirala a Danica je već lupala petama po hotelskom hodniku. Na sreću, Brigita je sve svoje stvari već tjeddan dana držala u koferu, tako da je sada samo pokupila s poda prljavi veš, utrpala ga u hotelskku vrećicu i ubacila u kofer. Na recepciji je bila u tri skoka.
Bilo je strašno važno da večeras sve prijateljice stignu u Berlin. Nitko nije znao zašto. Nitko osim Lare koja je sastanak i dogovorila. Nitko se nije ni bunio. Zaboga, pa Lara je tako rijetko zvala u pomoć, da je ovo zasigurno morala biti neka posebno važna prigoda.
Kad su se iskrcale na bečkom aerodromu Schwechat, Danica je uključila mobitel i stigla joj je poruka od Marte: „Dobrodošle picice, ja ispijam svoj drugi koktelcic u hotelu Mercure kraj Westbahnhofa, dodjite i spasite me!“ Danica je pružila mobitel Brigiti zakolutavši očima a Brigita se samo grohotom nasmijala i rekla: „Aj nek je barem ona tu da me uveseljava, mrzim ovu selendru od Beča.“
Porukica i nije bila tako daleko od istine. Taksi se zaustavio pred samim ulazom u hotel a u predvorju je sjedila Marta, ljepša nego ikada s novim ekstenzijama boje meda i šampanjca, a okruživala su je tri muškarca u odjelima.
Kada je ugledala Danicu i Brigitu u taksiju, istoga je trena ciknula, ustala i potrčala prema njima. „Di ste, pice moje najdraže!“ Izljubila je i izgrlila Brigitu, a malo manje Danicu koja se svim snagama opirala, nije voljela grljenja i ljubljenja, što je posve atipično za jednu vatrenu djevojku s juga Balkana, pa je posvuda izazivala čuđenje. „Daj, odlepi se već jednom! I meni je drago da smo skupa!“
Beč je bio Martina „bliskoistočna prijestolinica“ odnosno najistočniji grad u koji je njezina noga kročila nakon što se proslavila u međunarodnim pravnim vodama. Lara je to znala i zato nije inzistirala da se nađu u Zagrebu, što bi bilo daleko zgodnije, nego u Beču. Paola je po običaju kasnila i Lara je utrpala i posljednju zelenu Orbit pastilu iz paketića u usta misleći na to kako će kazniti Paolu ako zakasni. Ubrzo je u daljini ugledala Paolin ljubičasti auto i nije mnogo vremena prošlo a već su prešle granicu i krenule prema Beču.
„Znači nećeš mi reći o čemu se radi i zašto si nas sve pozvala u Beč, ali kuneš se da neću požaliti?“
„Aha, bit će i tebi drago da smo skupa i da ćemo napraviti to što želim!“
„A daaaaaaaaaaaaj, znaš da mrzim iznenađenja!“
„Znam, ali morala sam, jer da sam rekla zašto vas zovem, došla bi eventualno Brigi, vas tri nikako.“
„E jebemu, šta je sad to, sad se još više sekiram.“
„Ma de nemoj, zaboravi, vozi malo sporije, mislim da je 280km/h previše i za austrijske brze ceste. Cure svejedno dolaze tek popodne.“
I tako su nastavile put prema Beču pričajući o svakodnevnim temama, od Ane i kuhanja, do novog albuma koji Paola počinje snimati sljedeći tjedan u Londonu, pa i o komarcima u Paolinu rodnom gradu. Lara je kod Paole strašno voljela tu djetinju zaigranost i neopterećenost i bila je posve sigurna da će je Paola zaboraviti pitati što se dogodilo prošlog ponedjeljka u Berlinu, zašto se nisu čule više od tjedan dana i kako to da više uopće ne spominje Danijela.